Vijenac 691 - 962

Glazba

66. Splitsko ljeto, 14. SRPNJA – 14. KOLOVOZA

Opera u doba korone

Piše Jana Haluza

 

Opera je kao glazbena vrsta najviše pretrpjela u doba korone. Mnogobrojnost ansambla i intenzitet disanja pri pjevanju i sviranju puhačkih instrumenata u orkestru prelaze okvire i najliberalnijih epidemioloških mjera. Unatoč bojazni da zbog pandemije ovoga ljeta neće biti opere na Splitskom ljetu, u svome 66. izdanju iznenadilo nas je pravim spektaklom na otvaranju 14. srpnja.

Intendant splitskog HNK-a i umjetnički ravnatelj Splitskog ljeta Srećko Šestan ustrajao je na programskom maksimumu, a to je velika, tzv. grand opera iz rane faze stvaralaštva Giuseppea Verdija, Lombardijci u prvom križarskom ratu. Bila je to, nakon Traviate u madridskome Teatru Real u kojoj je tijekom lipnja gostovala Lana Kos, jedna od prvih opernih izvedbi na svijetu nakon općeg lockdowna. Još je prije toga u ožujku Split najavio Mascagnijevu jednočinku Cavalleria rusticana na otvaranju festivala, ali zbog svega što je uslijedilo do proba nije moglo doći. Splitski je operni ansambl zato imao spremnu premijeru Lombardijaca, čime su okruglu obljetnicu djelovanja obilježavali splitski nacionalni operni prvak Ivica Čikeš (30 godina operne karijere) i redatelj predstave Robert Bošković (20 godina umjetničkog djelovanja). Činjenica da je pri općoj zabrani kretanja u Splitu na nekoliko mjeseci „zarobljeno” dvoje inozemnih opernih pjevača, Talijanka Daniela Schillaci i Argentinac Max Jota, dala je dobar povod da se produkcija postavi u srpnju na otvorenu pozornicu splitskog Peristila. Dok je većina opernih umjetnika diljem svijeta mjesecima šutjela, a operni se ljubitelji pokušavali utješiti operama na ekranu, splitska je publika uživala u vrhunskom spektaklu dostojnu svjetskih pozornica.


Vrhunski solisti uz ansambl opere HNK u Splitu u povijesnom ambijentu Peristila / Izvor HNK u Splitu

Nije stoga ni čudo da je žiri za najbolja festivalska ostvarenja glazbenu nagradu Judita dao dirigentu Ivi Lipanoviću, čijom su zaslugom sve kockice raskošnog mozaika sjele na svoje mjesto. Publici i gledateljima izravnog prijenosa na HTV-u u najboljem je svjetlu predočena Verdijeva mladenačka opera, za koju je potrebno čak 250 interpreta. Lombardijce je skladatelj napisao odmah nakon Nabucca – koji je također resio program ovogodišnjeg Splitskog ljeta. Carski je trg odzvanjao predivnom glazbom, masovnim prizorima, vrhunskim solističkim solima, pri čemu su do punog izražaja došle sve kvalitete zbora i orkestra Splitske opere, koje je iz njih majstorski izvukao naš verdijanski stručnjak, maestro Lipanović. Lombardijci mu nisu strani jer ih je dirigirao i prije 25 godina, pri prvoj izvedbi u Hrvatskoj, u sezoni splitskog HNK-a, u režiji Petra Selema, nakon čega se to djelo kod nas više nije moglo vidjeti. Priču je vrlo zorno dočarao i uz svoje suradnike atraktivno oblikovao iznimno muzikalan redatelj Robert Bošković, koji je u dinamici pokreta u stopu pratio raskošnu i dramatičnu Verdijevu glazbu. Solisti su osim glasom zabljesnuli i kostimima u povijesnim stilizacijama kostimografa Mladena Radovnikovića, smješteni na podij uz efektnu scenografiju i projekcije Ivana Lušičića. Baletni ansambl splitskoga HNK-a tumači i nagovještava prizore, odjenut u suvremene kostime i suvremeni koreografski rukopis Igora Kirova, s izdvojenim solistom, Talijanom Francescom Piom De Benedictisom u scenskoj ulozi Smrti. Njemu je protuteža bila mlada statistica Ena Parlov u ulozi Života, što je cijeloj predstavi dalo dojmljivo redateljsko tumačenje priče iz prvoga križarskog rata u Jeruzalemu. Svi su pjevači bili istodobno i vrlo uživljeni glumci, za što su im uvelike pomogli redatelj i koreograf, ali i posebno angažiran koreograf za borbe i mačevanje, Alen Čelić.

Razlog zbog kojega se Lombardijci rijetko izvode su iznimno zahtjevne uloge za koje se interpreti teško mogu naći među standardnim opernim glasovima današnjice, a Split ih ima: ulogu Giselde, koja zahtijeva istodobno i lirski i dramski sopran, odlično je izvela Talijanka Schillaci, a u ulozi Pagana, koja spaja registar i baritona i basa, vrhunski je bio slavljenik Čikeš. Čak dva tenora sasvim različita karaktera izvrsno su izrazili svoje uloge, mladi spinto Bože Jurić Pešić (Arvino) i lirski Max Jota (Oronte), a za njihovim glasovima nisu zaostajali ni splitski pjevači iz ansambla: sopranistica Antonija Teskera (Viclinda), bariton Mate Akrap (Pirro), tenor Vinko Maroević (poglavar Milana) te scenski supružnici – bas-bariton Joško Tranfić (Acciano) i sopranistica Branka Pleština Stanić (Sofia). Lombardijci u ovom izdanju zaslužuju biti stalni naslov našega jedinog opernog festivala koji produkcije izvodi u originalnom povijesnom ambijentu antičkog kamena.

Vijenac 691 - 962

691 - 962 - 10. rujna 2020. | Arhiva

Klikni za povratak